Balkanski Špijun

Zarad predaha od naše svakodnevnice ovu sedmicu nam je obilježio jedan međunarodni ublehaš pod nazivom Manji  (Manđi) Irshad. Osim ublehaških karakteristika imala je gospođa Manji još jednu poveznicu sa bosanskim hoštaplerima – zloupotrebljavala je vjeru.

Autorica je inače popularna spisateljica i novinarka u mnogim medijima koji su američke verzije Dnevnog avaza. Njena posljednja knjiga „Allah, sloboda i ljubav“ pozamašno je djelo i dijeli se u velikim količinama besplatno, baš kao što su vehabije iza rata beplatno dijelile pozamašne knjige u duhu njihove „interpretacije islama“.  Interesantno je pogledati ko nas to sad kupuje i čime nas to obasipaju u želji da „prosvijetle“ neuke bosanske muslimane. Zanimljivo bi bilo saznati čije pare i koji to lobi stoji iza toga, mada je očito.

Već prvi pogled na knjigu i citat izdvojen na njenim koricama pokazuje nam da Manji pravi istu početnu grešku kao i vehabije i mnogi drugi „islamski prosvjetitelji“. Naime Manji nam veli „Islam je ono kakvim ga muslimani načine“ te nam objašnjava kako sada trebamo izmijeniti „diskutabilne“ dijelove svetih spisa kako su to uradili hrišćani i Jevreji“. Reći ću vam isto što sam poručio gospođici Manji na promociji knjige: „Apsolutno netačno“.

Kako nismo pričali sa naučno-religijskog aspekta nego unutarvjerski, iz okrilja islama, njena teza djeluje kao smijurija. Kada Manji opravdanje za reinterpretaciju islama nalazi u hrišćanstvu i judaizmu to je skoro jednako glupo kao kada Mustafa Cerić opravdanje za svoju „rezidenciju“ nalazi u rezidenciji katoličkog biskupa. Islam je jasna i zaokružena religija, filigranski precizno do utančine pojašnjena. Naravno unutar granica i pravila islama, onako kako se on sam definisao, postoji skoro beskrajno širok prostor za slobodu i razmjenu mišljenja. Prema hadisu (izreci) poslanika islama Muhammeda a.s.(mir neka je na njega) ta je različitost mišljenja Božiji blagoslov za muslimane. Međutim sve izvan tog kruga jednostavno nije islam i ljudima je, prema islamu, upravo Bog dao pravo da iz njega izađu i ne budu muslimani. Islam je također vrlo precizno definisao ko su to muslimani. Prema ovoj vjeri muslimani nisu oni koji se zovu Mujo, Sulejman, Muhamed, Safet, itd. Niti su muslimani oni koji puste brade, niti su to oni koji su rođeni u porodici koja se smatra „muslimanskom“, niti su to oni koji nose turbane, ahmedije ili fesove. Kur'an veoma jasno u desetcima ajeta (rečenica/stihova) opisuje muslimane po njihovim karakteristikama, djelima i onome u što vjeruju i što poštuju. Tako da, za razliku od onoga što Mandji propovjeda, islam definiše muslimane a ne muslimani islam. Jednako tako muslimane ne definišu ni hodže ni reisovi ni mutevelije niti bilo koje drugo stvorenje koje misli da ima pravo na „reinterpretaciju“ islama.

Ovo nije jedina diskutabilna stavka kod Manji. Ona se inače predstavlja kao homoseksualka i to je jasno stavlja van kruga islama i oduzima joj pravo da se kao takva predstavlja. Naravno ovo je slobodna zemlja i ona može pričati šta god želi, i tvrditi šta god želi, pa ni meni ne pada na pamet da joj to pravo osporavam kada već može naći mušterije za svoju robu. Međutim sa aspekta islama to je pitanje davno raščišćeno.

Naravno Manji se ovo ne dopada jer ne želi pobjeći od svog kulturnog identiteta sa kojim je, jednako glupo kao što to Bošnjaci rade, poistovijetila religiju Islam. Islam je najprije kozmopolitska religija i po svojoj prirodi i po onome što je Muhammed a.s. naučavao, islam se nikako, nikada i nigdje ne može spustiti u okove nečeg tako uskog kao što je etinija. Niti islam ikako može prihvatiti nacionalizam kao usijanje etničkog ludila. To je vjerovatno jedna od najneislamskijih pojava u svijetu koji sebi uzima za pravo da se naziva „muslimanskim“.

Ponavljam Manji ima pravo da misli šta god hoće i da govori šta god želi pa se zapitajmo onda kakvu nam to vjeru ona kao deklarisana „muslimanka“ želi prodati? Manji dakle veli da je taj njen bog bio nesposoban da se fino izrazi, da je ostao nedorečen u objavi koju je sam nazvao savršenom i potpunom, i da će ga sad Manji ispraviti tamo gdje je on griješio?! Zar zaista Manji svoju publiku smatra toliko glupom da će je poslušati i početi vjerovati u boga od kog je sama Manji pametnija i sposobnija? U boga koji je ili slagao ili je nesposoban pa će mu Manji pomoći? Ko je sad u tom odnosu uopšte bog?

 Njena je „interpretacija“ svakako daleko od islama i od onog kako se Bog opisao i šta je On o Sebi rekao. Sociološki gledano u pitanju je veoma jasan i naglašen utjecaj antropocentričnog zapadnog svjetonazora. Taj je svjetonazor renesansom preuzet od antičkih Grka i karakterističan je po tome što se božanstva predstavljaju po mjeri čovjeka. Tako ona imaju mane, prave greške i čak su fizičkim likom predstavljena kao ljudi. Taj se svjetonazor drastično razlikuje od onoga što je islam definisao i što poručuje svojim vijernicima. Zanemarivanje svjetonazorskih razlika jedan je od osnovnih razlika agresivnih propasti globalističkih aspiracija zapadnog svijeta.

Postoji nešto što je islamu i Manji zajedničko a to je propovjedanje hrabrosti, slobode mišljenja i suprotstavljanje nepravdi. Međutim to nije nikakv Manjiin intelektualni plod, to je nešto što je islam davno definisao a što, takozvane hodže i učenjaci, uglavnom zaobilaze u svojoj upornoj zloupotrebi i parcijalnoj primjeni vjere. Mimo toga dobar dio onog što Manji propovjeda, ono strahote koje je preživjela kao dijete, nacionalističke aspiracije privatizovanja vjere, ovo životnjsko ponašanje ekstremista i terorista, kao i sve druge individualne ili kulturološke primjese nemaju nikakve veze sa islamom kao širokogrudnom i jasnom vjerom.

Ukoliko neki musliman zaista želi pomoći drugim muslimanima da vrate svoj sjaj od prije 1000 godina, neka krene od sebe i neka prestane vlastite mentalne polucije ili maštarije pripisivati islamu koji je od toga čist.

Bosnu i Hercegovinu zatresla je informacija da će inspekcije snažno krenuti u provjeru legalnosti softvera koji se koriste u bh. firmama i institucijama. Samo bi apsolutnom analfabeti moglo biti nejasno da će to biti novi prst u oko ovdašnjim privrednicima – ljudima koji svojom hrabrošću i idejom osiguravaju da nas, koliko – toliko, ima poslove i plate.

Kao da država svojim dadžbinama i ovako ne dere kožu sa leđa, pa eto, ruže cvjetaju u privredi i vlastodršci nemaju pametnijeg posla nego da našim preduzećima i ovo natovare na kosti. Ekonomski gledano kupovina legalnog operativnog sistema košta oko 350 KM što kod mnogih obrtnika predstavlja mjesečnu platu radnika. U malim i srednjim preduzećima koja imaju 10, 20 i više kompjutera to znači trošak od 3500 KM pa do 50 000 KM i više. Dodamo li tome osnovne programe poput Microsoft Office-a i Adobe Fotoshopa, cifra se udvostručuje. Mora nam biti jasno da većina bh. preduzeća posluju na samoj ivici solventnosti i da su navedene cifre zapravo razlika između opstanka preduzeća sa jedne, i njegovog gašenja i otpuštanja radnika sa druge strane.

Kome je to trebalo? Zašto je država dušman svojim privrednicima a time i sebi? Odgovor se sam nameće već pri prvom čitanju vijesti da inspektori zapravo neće raditi na provjeri da li su softveri legalni, nego da li su MICROSOFTOVI softveri legalni. Ovaj zaključak zvuči još strašnije kada shvatimo da MI plaćamo porez kako bi inspekcija i policija radili za MICROSOFT a protiv nas!

Da to prevedemo na naški: Neko je dobio grdnu lovu da bi Microsoft sa šačicom svojih radnika u BiH ugrozio doslovno hiljade radnih mijesta i NAŠU crkavicu ispumpao iz BiH na “off shore” račune gdje Bill Gatesove milijarde stoje naslagane.

Praktično to izgleda ovako: Mujo Mujić, Marko Marković, Pero Petrović i Ostali Ostalović će mjesec dana pokušati živjeti bez hljeba i vode da bi Bill Gates mogao iznad svog imanja imati isključivo bijele oblake (on ovo doslovice radi jer ne zna šta će od para). Koliko god je post u ime Boga svet, toliko je post u ime Billa Gatesa blasfemičan, i neka je na dušu njegovih ovdašnjih zaštitnika.


Interesantno će biti pratiti kako se to bh. društvo prvi put otvoreno suočava sa borbom protiv jedne velike međunarodne korporacije. Politika i državne institucije su nas izdale na prvu, sad je sve u rukama građana i njihove sposobnosti samoorganizacije.

Postoji izlaz

Država je opet bila maćeha i, osim što nas je gladne i žedne nasukala na pusto ostrvo, nije se udostojila ni da nam pokaže da sa druge strane postoji spasonosni splav. Nažalost, mnogi će pasti u Gatesove ralje prije nego otkriju taj splav, stoga se glasina mora širiti brzo i efikasno.

Svijet je odavno suočen sa problemom koji je sad pred našim vratima. Kao što zlo nikada ne spava, tako ni heroji današnjice ne odustaju od borbe sa njim. Kako bi se suprotstavili povampirenim kapitalistima i silnim zelenaškim kanibalima, digitalni osvetnici napravili su čitavu plejadu BESPLATNIH SOFTVERA koji jednako dobro zamjenjuju komercijalne. Naravno, njih nećete lahko naći na google-u, bing-u i sličnim pretraživačima, ali uz malo upornosti sigurno ćete spasiti svoj džep i svoju firmu.

“Open source” softveri ili besplatni softveri su toliko napredovali da će vam se svidjeti možda čak i više od piratskih koje trenutno koristite. Na bazi Linux-a napravljeno je mnoštvo operativnih sistema koji će zadovoljiti potrebe svih koji za Windows ne žele dati 350 KM. Među njima svakako prednjači OS Ubuntu. Kao pandan Microsoft Office-u napravljeni su “Open Office”, “Libre Office”(sa kog vam pišem), i mnogi drugi programi koji često pružaju čak i više od Microsoft Office-a. Umjesto Internet Explorera downloadujte besplatni, brži i bolji FireFox ili Google Chrome.

Za svaki program na kom radite, a piratski je, postoji besplatna i jednako dobra, elegantna i praktična BESPLATNA verzija. Tražite i koristite “Open source” programe i “Copy left” sadržaje kako bismo dželatima (poput Microsoft-a) i digitalnoj desnici (“Copy right” štićenicima) zalupili vrata Bosne i Hercegovine, pa makar to našim vlastima i ne bilo drago. 

Slobodne i besplatne softvere moramo potražiti i širiti riječ o njima jer svaka marka koja bespotrebno izađe iz BiH je jedan hljeb manje na našoj skromnoj trpezi.

Nedavno je Mevlid Jašarević, jadni i izmanipulisani momak iz Srbije/Sandžaka, pokušao počiniti gnusan čin terorističkog napada na Ambasadu SAD-a u Sarajevu. Tom prilikom Mevlid je ugrozio živote građana Sarajeva i uposlenika Ambasade. Dva hrabra policajca su čak i ranjena.

Čin je zabrinjavajući i neophodno je suočiti se sa uzrocima ove pojave što prije, što žešće i što ekspeditivnije. Sve dok se iz svake zaludjele glave ne izbace slične ideje.

Međutim ovdje ću pažnju skrenuti na ponašanje Sarajlija nakon ovog pokušaja terorističkog napada. Kažem pokušaja jer, iako je Mevlidovo ponašanje bilo beskrajno opasno, on nije uspio ono što je želio.  Nije Mevlid prepao Sarajevo, čak ni uz sav silni šuplji novinarski senzacionalizam koji mu je pokušao pomoći u misiji širenja straha.

Terorizam je pojava koja dolazi od riječi "teror" što znači strah. Terorizam se koristi da bi se određene osobe, građani, vlade ili organizacije, strahom natjerale da učine ono što teroristi žele. Mevlid nije znao šta želi, a i da je znao džaba mu kad nikoga nije prepao.

Sada nisam siguran jesu li Sarajalije lude ili hrabre ili ludo hrabre, ali činjenica je da je Mevlid još od prvog dana postao prosto predmet  zaje*ancije. Mevlid je postao sinonim gluposti i intelektualnog invaliditeta pokraj zdrave pameti.

I dok su grupe vehabija poredane po tranzitu pomno pratile šta se dešava u gradu, Čaršija je u svom stilu već kovala pošalice za komad budale zvan Mevlid:

"Na svadbi mi pjeva Koke a puca Mevlid"

"Chuck Norris se za noć vještica obukao u Mevlida"

"Mevlid Jašarević updated his status: "S namerom dođoh u veliki grad""

"Objavio Sušić spisak igrača za Portugal. Ali u prvih 11 nema Džeke:

- "Pape bolan, pa ko će pucati?"

- "Mevlid!""

„Mevlid brani Sarajevo“

„GRAS je zaposlio Mevlida – pa ti nemoj kupit kartu“

Tako je moje Sarajevo još jednom, kao nekoć pod svakodnevnom paljbom nekih drugih neurednih bradonja, porazilo one koji ga pokušavaju prestrašiti. Opet je Sarajevo kroz širok osmijeh pokazalo zube i neizmjernu snagu za borbu sa kojekakvim budalama.

Ne učini li se nešto na zaustavljanju ekstremističkih grupa i osoba koje ih sponzorišu (kao što je Kralj po kome će nova Univerzitetska biblioteka dobiti ime) biće još pokušaja terorističkih napada.

Ali ovdje svečano obećavam svim tim silnim babarogama da će, uz Božiju pomoć, ostati samo pokušaji i puki povodi za bistru čaršijsku šprdanciju nad plitkim ponorom mračne im pameti.

Vijest o smrti Osame bin Ladena protutnjala je svijetom. Ameri slave, talibani tuguju, a mi se pitamo šta dalje?

Posmatrajući historiju SAD-a, još od I sv.rata, ili da budemo precizniji još od kada je Creelova komisija briljirala na polju propagande prema širokim narodnim masama, SAD je uvijek imao velikog vanjskog, državnog, neprijatelja i jednu osobu koja je utjelovljavala svo to silno zlo. Ovaj period je namjerno naglašen jer se radi o momentu kada SAD preuzima primat svjetske supersile broj 1.

Prvi na tapeti za dežurnu babarogu bio je Wilhem II Kaiser, a za njim je uslijedila čitava plejada, neprestani lanac od kojeg ćemo izdvojiti Hitlera, Staljina, Kastra i ovog posljednjeg, bin Ladena. To su srećom, ruku na srce, najčešće luđaci, ubice, i ljudi koji su živa slika i prilika svega onoga što krstimo kao zlo i naopako. Ali da li je to isprika da prelazimo granicu stvarnosti?

U ovim postupcima SAD-a nema ništa sporno, politički gledano to su jako mudri potezi i mi ih moramo analizirati realistički. Strategija gdje se javljaju vanjski i unutrašnju neprijatelji je karakteristika despotskih društava koji na taj način čuvaju svoju oligarhiju na vlasti. SAD zasigurno nije jedna takva zemlja, demokratija dobrog američkog naroda to nam pokazuje. Ali strategija kojom se neprestano grade vanjski neprijatelji je pametan pristup u konsolidovanju nacije ( kao sveukupnog stanovništva jedne države)  i u kreiranju većinske podrške za državne ciljeve. Na ovaj način SAD uspjeva održati svoju globalnu premoć i to je više nego mudra politika.

Ovdje vas ne pozivam da nedostatke vlastite državne vanjske i unutrašnje politike istresamo na SAD-u, kako to često rade propale i neuspješne države i narodi, nego da deskriptivno analiziramo ovaj fenomen i tako pokušamo predvidjeti naredni korak, a usput možda nešto i naučimo od pronicljivih Amera.

Vratimo se sada historiji. Padom Berlinskog zida kao simboličkog rušenja Varšavskog pakta i komunističke ideje nestalo je velikih vanjskih neprijatelja i prijetnji. Mali, lokalni, kriminalci i zločinci poput Slobodana Miloševića koji je svojevremeno nosio bajrak dežurne babaroge, nisu bili dovoljni da bi u Američkom narodu pobudili osjećaj ugroženosti. Svijet je ušao u unipolarnu fazu, fazu u kojoj dominira samo jedna sila, Amerika, i teško se pronalazio valjan oponent.

Podudarajući se sa strateškim političkim i ekonomskim ciljevima, u vremenu kada su svi mislili da ulazimo u eru svjetskog mira i prosperiteta, na scenu stupa jedna nova vrsta nedefinisane prijetnje – „Islamski terorizam“. Ovo je zasigurno i najgenijalniji mogući neprijatelj koji nema zaokruženo boravište. On je svuda oko nas i svi su istodobno njegova potencijalna meta ali i prijetnja od njega samog. Samo tako skriven neprijatelj može zaobići Američki vojsku, kada je već niko ne može poraziti. U uslovima globalizacije kada svijet počinje ličiti na jednu državu, ovo opasno liči na jednu despotsku unutardržavnu, kafkijansku metodu.

Ne želim da budem pogrešno shvaćen, najoštrije osuđujem sve terorističke akcije, nad njima se gnušam jednako kao što se gnušam nad zločinima fašizma i komunizma. Šta više, mržnja prema tzv. „Islamskom terorizmu“ pojačana je zbog blaćenja religije kojoj pripadam i zbog navodnih zločina u ime Boga koji je od takvog bezumlja čist!

Budala koja je vrlo rado preuzela bajrak dežurne babaroge i koja se samoproglasila vođom svih sličnih budala bio je Osama bin Laden. Sada vas molim da za daljni tekst razgraničite realnost i teorije zavjere čiji sam protivnik.

Koliko je zaista bio opasan taj bin Laden pokazuje činjenica da se za njega nije znalo dok ga „zapadni“ mediji nisu inaugurirali na prijesto vođe terorista. Tek tada se omasovljavaju njegove metode među silnim izgubljenim i „zaostalim“ svijetom, koji ih u ime ideologije bezumlja prihvata kao svoje. Bolji poznavaoci prilika u Afganistanu reći će vam i to da su talibani odnosno Al Qaida, tek jedna mala frakcija među mnoštvom zaraćenih, opasnih i do zuba naoružanih plemena u toj zemlji. Mi ih sve nazivamo talibanima da bismo sebi pojednostavili, ali stvari u suštini nisu takve. Taj bin Laden, uz svu kontrolu komunikacija, u Big Brother svijetu, realno nije mogao mnogo činiti, naročito nakon invazije na Afganistan. On nije mogao upravljati niti organizovati napade iz pećina na granici Pakistana i Afganistana. To ga ne čini ništa manje lošim niti zlim, ali oni koji su širili njegovu ideologiju zapravo su bili „zapadni“ mediji koji su mu uporno dodavali na važnosti da bi se zadovoljila potreba za dežurnom babarogom što sam Osama već odavno nije mogao biti.

Ovih dana je Osama javno sahranjen od istih onih koji su ga javno oživili i u javnom životu držali – od medija. Niko tog Osamu nije vidio osim na sumnjivim, lično napravljenim snimkama, niko nije znao gdje je i čeime zapravo upravlja, kao što niko i ne zna gdje je i kako ubijen. Sve što znamo su špekulacije na koje se naslanjaju druge špekulacije. Svakako da je mudro ne objelodaniti mjesto njegovog sahranjenja da od njega teroristi i slični luđaci ne bi napravili svetište, ali ono što pokušavam reći je činjenica da nam nikada nisu pruženi nikakvi opipljivi dokazi ni za Osamu ni za Al Qaidu. I jedno i drugo su zlo, i jedno i drugo treba izbrisati sa lica zemlje, ali da li su zaista toliko opasni koliko nam se to predstavljalo? Na to sami sebi nađite odgovor.

Ono što mene zanima, a što je historija pokazala kao pravilo, je pretpostavka da će se ubrzo javiti novo „globalno zlo“ i nova dežurna babaroga kao utjelovitelj tog zla. Ko će to biti zna samo uski krug ljudi  a mi možemo nagađati o potencijalnim kandidatima:

1.       Iran;  Ahmedinedžad / Hamnei – Veoma atraktivna i aktuelna tema

2.       Sjeverna koreja;  Kim Jong il – Zastarjela priča koja nema veliku šansu zbog veza sa Kinom

3.       Venecuela;  Hugo Čavez – Vruć krompir čija je isplativost upitna

4.       Arapske vođe u padu; Gadafi, Al-Asad, itd. – Privlačna i isplativa šansa

Lično smatram da će se terorizam još uvijek čuvati kao as u rukavu, ali da će fokus lagano preći na drugu stranu.  Glavna babaroga je s razlogom likvidirana i ostavlja se vakuum koji valja popuniti. Iran jeste atraktivan ali je ujedno i skup sport a SAD je već isuviše opterećena ratnim troškovima proizišlim iz loše strategije povlačenja iz Iraka i Afganistana.

Za najrealniju opciju vidim arapske vođe u padu. Države na čijem su čelu ove vođe, kriju velika ekonomska bogatstva ili pak strateški bitne pozicije. I slijep bi uočio razliku reakcije na pobune u nebitnom Jemenu i u Siriji kao komšiji Izraela tj. savezniku Irana. Pri tome postoje jake snage unutar tih zemalja čiji se ciljevi podudaraju sa vanjskopolitičkim ciljevima SAD-a. Ovo uveliko reže troškove ratovanja i smanjuje potencijalne američke žrtve. Dakle mislim da će se „širenje demokratije“ za sada usmjeriti prema ovim zemljama te da će upravo nepodobne despote ( za razliku od podobnog Sauda) ponijeti bajrak dežurne babaroge.

P.S.

Zbog osjetljive tematike, sujetnih glava i onih koji čitati ne znaju, potcrtavam još jednom:

Ovaj tekst ne treba da vam stvori bilo kakvu odbojnost prema SAD-u, ako išta, trebamo učiti od njih.

Tekst ni u kom pogledu ne pravda terorizam ili bilo kakve despotske i protunarodne vlasti bilo gdje u svijetu.

Ovaj tekst je tek komunikološka i politološka deksriptivna analiza naše stvarnosti.

Tekst ne poziva na mržnju niti odmazdu nego ukazuje na to da je propaganda neodvojivi dio naše svakodnevnice te da je svaki misleći čovjek mora prepoznati da bi shvatio političke procese u svojoj okolini.

Tekstom pokušavam ukazati da će svaka propaganda uvijek za sobom povući niz nuspojava i teških posljedica. Jedina stvar koju bismo trebali i morali propagirati je sušta i dokaziva realnost.

Ovih dana teške riječi padaju i teške odluke se donose, ali njihova najveća težina je u njihovoj ispraznosti. Miloradov referendum, Čovićev sabor, probosanske snage i mediji,... sve je, čini se, samo jedna velika šuplja priča. Nikako ne mogu da shvatim da postoje ljudi koje sve to ne uviđaju, koji ne vide da se radi samo o loše ofarbanim lažima?

Malo mi je, moram priznati, i uvrjedljivo što neko misli će Bosanci i Hercegovci nasjesti na sve te gluposti. Ali džaba, psi laju a karavani prolaze... možemo pisati do sutra i vikati iz sveg glasa, uvijek će biti ljudi koji će svemu tome vjerovati.

Uprkos uzaludnosti i bez obzira na sve banalnosti valja nam ukazivati i prstom upirati i vikati, sve dok razum ne pobijedi, makar prividno.

Očitost br.1:

Milorad Dodik raspisuje referendum da bi uskratio podršku Sudu i Tužilaštvu nad kojima nije uspio zavladati kako bi se spasio od njihova pravnog progona. Dodik zna da za sve pare koje je pokrao samo mu Sud BiH može presuditi jer je Sud RS-a već odavno samo Dodikova ispostava.

Zaprepaštavajuća činjenica br.1:

Stanovnici RS-a masovno i u euforiji kliču jer će referendum omogućiti da čovjek koji im je pokrao milione ne bude sudski gonjen. Ljudi likuju jer im se neće vratiti pokradene pare?!

Očitost br.2:

Čović preko akademskih poslušnika saziva Hrvatski narodni sabor kako bi dodao „legitimitet“ svojim nastojanjima te kako bi sve silne kadrove koji će ispasti iz udobnih fotelja vratio u iste ili neke nove fotelje.  Neki drugi poslušnici se u ime nekog drugog kao bune.

Zaprepaštavajuća činjenica br.2:

Ti foteljaši će živjeti udobno te svoje, i džepove svoje porodice, kumova i prijatelja, legalno i nelegalno puniti „legitimnim“ novcima kako krivih tako i „pravih“ Hrvata. Iako već 20 godina trpe jarm tih ljudi, njihovu nesposobnost i bivaju najdirektnije ugroženi od istih, stanovnici u kantonima sa Hrvatskom većinom podržavaju ovaj potez kao „nacionalni odgovor“ a njegove nosioce kao prve borce na liniji „Hrvatstva“?!

Očitost br.3:

Novinarska profesija u ovoj državi kao da ne postoji. Samo u iznimno rijetkim i politički nevažnim slučajevima ne možemo iz usta i pera novinara prepoznati glas političara koji stoje iza tog medija ili novinara.

Zaprepaštavajuća činjenica br.3:

Jedini momenti u kojima javnost profitira dobivajući istinu jesu oni momenti u kojima se „velike ribe“ krveći se međusovno oko plijena ili zadovoljavajući svoj ego, javno razmeću propustima onih drugih. Javnost je više nego svjesna ovoga i umjesto da odgovorimo na dvoličnost koju nam serviraju kao istinu, mi radije mijenjamo kanal, novinu, portal, tražeći da nam se priča ona laž koja nam „uvcetu“ najviše godi?!

Šou koji živimo, ovaj maskembal svakodnevnice, je možda najlakše preživjeti zdrave pameti tako što se poistovijetimo i podsvjesno u njega uklopimo. Ovo jeste jedno od opravdanja ali to opravdanje, kao ni bilo koje drugo, nije olakšavajuća činjenica za našu dvoličnost s predumišljajem.

„Ohrabrujuće“ u svemu ovome je to što nismo jedini, to je fenomen čovječanstva. Mi ne gledamo samo show business, mi ga živimo. Sve je lažni sjaj, lažna slika, lažni prikaz. Svijet je toga svjestan jer ga i krsti kao „šou“, ali mu se i dalje poklanja i aplaudira mu više nego stvarnosti.

Aleksandru Tolj sam upoznao ove godine u Sarajevu gdje je bila „ugrožena“ i prisustvovala na jednom kursu za novinare na Fakultetu političkih nauka u (federalnom)Sarajevu, u organizaciji UNICEF-a.Da je imala kakav problem mogla mi je reći, rado bih joj pomogao i „odgrozio“ je njene ugroženosti. Sreo sam je jednom i u gradu nakon toga, u kasnim večernjim satima šetala se sa nekim prijateljima. Sad kontam da je Aleksandra možda adrenalin junkie pa se sva isprepadana vukla tom strahobalnom Ferhadijom među tolikim „srpskim dušmanima“.

Govorim ovo zbog njenog teksta objavljenog u Novom Reporteru i na portalu istocnosarajevo.net

http://www.istocnosarajevo.net/istocno-sarajevo/istocno-sarajevo/polozaj-srba-u-federalnom-sarajevu

Izgledala je Aleksandra suviše ozbiljno da bi pisala ovakve gluposti, ali Bože moj, nije ni Biljana izgledala neozbiljno dok je predavala Biologiju u Sarajevu. (Namjerno koristim primjer Biljane jer je Biljana sama priznala svoju krivicu, odnosno da se ne bi uvukli u još gluplju priču svjetske zavjere protiv Srba koja se očituje presudama u Hagu...). Pokušavam reći da je bilo i većih iznenađenja.

Dakle prije bih rekao da je Aleksandra ovo pisala da bi se objavilo i da bi bilo čitano nego zato što što je neuka. Jasno je da sitna buranija oduvijek najlakše guta mitologiju i gusle.

Ipak tekst je do te mjere obložen glupostima da ne mogu da se ne osvrnem na njega i ne pokušam ga, skromno, studentski izanalizirati i demistificirati.

Na samom početku teksta nalazi se apsulutno nepotrebno i nepovezano slika tri Romkinje koje u odmoru od organizovanog kriminalnog poduhvata (prosjačenja i izrabljivanja djece) sjede pokraj Sebilja. Manipulativni faktor je sasvim jasan. To jeste jedna od milijardu slika Sarajeva, dobrih i loših, ali je njeno pozicioniranje na samom početku teksta koji mitološki obrađuje „ugroženost Srba u Sarajevu“ apsulutno neumjesna, ciljano degradirajuća. Jedno objašnjenje bi bilo da se možda radi o nekom pokušaju srbifikacije Roma. Kako su te tehnike prevaziđene prije stotinjak godina ovdje slobodno možemo reći da se radi o klasičnoj zloupotrebi u službi kvazinovinarstva kako bi se bijeda Roma i svi problemi Roma sa kojima se sarajevske vlasti neuko i neuspješno bore „prišili“ kao jedan od srpskih tereta u Sarajevu.

Nakon uvodne slike Aleksandra nas ohrabruje jer počinje pričati o suštini problema sarajevskih Srba, govori jasno da su zaboravljeni i od entitetskih vlasti i jedne i druge strane, i kada se ponadamo da će ući u njihove socijalne probleme ili se dotaći problema nedostatka strategije povratka Srba u Sarajevo, Aleksandra se spušt ana nivo mitološke naracije i pokazuje stvarni doseg svog analitičkog razmišljanja kroz rečenice sa kojim može parirati jedino crnogorskim guslarima:
„Sumorna današnjica nije prvi istorijski period u kome Srbi u Sarajevu žive u teškim uslovima. Oni vjekovima životima plaćaju sopstvenu lakovjernost i vjeru u zajednički bolji život u Sarajevskom polju. Dok su se nosili sa nevoljama minulog vremena, i u Kotlinu su stizala primirja i trenuci odmora za srpsku dušu. Međutim, ti predasi prekidani su ratovima, okupacijama i unutrašnjim previranjima.“ Reklo bi se da je jedini pravi nastavak na ove rečenice: „Kada bješe došlo vrijeeemeee da ne bude turskih viiiišeee, Crnogorci udariiiiišeeee“. Da nije žalosno to što je izašlo iz pera ovog akademskog građanina, studenta, žurnaliste (!) bilo bi nevjerovatno smiješno.

Naša Aleksandra se ipak odlučila da nastavi manje ritmičnim ali i dalje poetskim i romantičnim rječnikom. Zabrinuta konstatuje: „Rat je završen, ali mir nije donio predah za Srbe u Sarajevu.“ Lagano nas uvlači u probleme birokratije čije su žrtve sveštenici SPC-a u Sarajevu. Tvrdi kako su Srbi žrtve suptilnih administrativno-birokratskih napada, samo nije rekla da nisu sami, čitavo Sarajevo je žrtva trome i loše birokratije. Aleksandra i paroh Vanja  zaboravljaju da je ovo pravna država, da Sarajevo nije prčija gdje predsjednici mogu naručivati hapšenja i usmjeravati radove sudova. Ako ima nešto nelegalno treba se žaliti, treba tužiti i to dokazati. Ja parohu zaista vjerujem da pored standardne birokratije ima tu i bošnjačkih nacionalista koji namjerno opstruiraju čitav sistem, ali oni su srećom u manjini. Da nisu u manjini crkva u kojoj popo služi bi završila kao i Ferhadija u Banja Luci ili neka druga od 534 srušenih džamija od strane vojske i ratnih vlasti RS-a.  Daleko od toga da je uredu to što se Srbima u Sarajevu ne poklanja dodatna pažnja, ali, pogledajmo istinu u oči, Banjalučki muftija bi se udarao nogom u guzicu od sreće da su u ratu i danas oni i IZ Banje Luke bili ugroženi kao Srbi i SPC u Sarajevu.

U narednom citatu paroh Jovanović precizira istinski korijen problema Srba u Sarajevu (kad već ne zna novinarka zna popo) i jasno pokazuje da je na snazi zapravo plan nacionalističkih voždova da podijele svoja "stada" a da onda svako na svom "feudu" bude pastir, kadija i tužitelj svojim kmetovima - ko završi u pogrešnom stadu donji je, i neka je, što nije došao da ga "njegovi" gaze. Nažalost odlični citat paroha nadopunjava Aleksandra (završio je previše pozitivno i pametno da bi se uklopio u njen članak) neizbježnom i odavno ižvakanom kritikom naziva ulica.
Žali naša Aleksandra što nam nema ulica "istaknutih Srba" poput Njegoša. Naša novinarka čini se s razlogom potencira Njegoša jer su im tekstovi na sličnoj talasnoj dužini:

"Pa poslijed poče djetinjiti;

Zapita me za naše susjede,

Za Bošnjake i za Arbanaše:

"Kad uhvate-kaže-Crnogorca,

Bilo živa al' mrtva u ruke,

Hoće li ga izjesti, što li rade?"

Ili

"Bog vas kleo, pogani izrodi,

Što će turska vjera među nama?

Jedan od prisutnih junaka,

Vuk Mićunović, ga tada upita

Hoće li krenuti u čišćenje muslimana

Ili ćemo samo kukati:

Da li ovo svetkovanje nije

Na komu si sabra Crnogorce

Da čistimo zemlju od nekrsti?" *

Da sam na njenom mjestu prije bih se žalio što nema ulice Nikole Tesle kada već govorimo o „istaknutim Srbima“ koji nemaju veze sa Bosnom i Hercegovinom. Zapravo Tesla ima više veze nego Njegoš,  Teslin ujak živio je i sahranjen je u gradu na Miljacki. Radi se o mitropolitu Nikolaju Mandicu (1841-1907), koji je sahranjen u Sabornoj crkvi u Sarajevu. Mitropolit je duze službovao u ovom gradu i iz sačuvane dokumentacije vidi se da ga je Tesla mnogo volio.

Žalio bih se i zato što nema ulica velikog, možda i najvećeg bosanskog pisca Ive Andrića kog bošnjački ultranacionalisti čitaju kao političara umjesto kao pisca, nobelovca (unaprijed upozoravam da se Njegoš i Andrić ne mogu porediti, jedno je guslanje drugo je umjetnost).

Ali ja bih se žalio, i žalim se, o problemima u svojoj mahali, a ne bježim kukavički da pljujem po tuđoj dok se u mojoj izmet preljeva.

Iskreno mi je žao i to što je Njegoš kod Aleksandre istaknutiji nego jedan Aleksa Šantić čija ime ponosno nosi jedna od sarajevskih ulica.

Kako se Aleksandra dotakla Hrvata, rekao bih da su fra Jukić, Mario Mikulić, Tin Ujević, itd. itekako istaknuta hrvatska imena sa svojim ulicama u Sarajevu.

Ima ih dakle, ali ću se složiti da ih ima premalo, premalo a opet mnogo više nego ulica sa imenima istaknutih Bošnjaka u Istočnom Sarajevu i u RS-u općenito, kao i u kantonima sa hrvatskom većinom.

U dijelu teksta pod naslovom „Razlozi ćutanja“ Aleksandra pokušava da od „srpskih građana Sarajeva“ izmami njihove razloge što se ne bune protiv ove silne nepravde (očito je Aleksandra sama sebi odmah pobila argument da možda i nema materijala za masovnu žalbu kakvu ona priželjkuje). Kao novinar ona nije navela imena ljudi od kojih je uzela izjave, ali evo, vjerujemo joj na riječ da je tako. Takvim problemima sam svjedočio, ima toga svakako, uglavnom su „autori“ tih verbalnih uvreda inje izbjeglice iz Istočne Bosne, nenaviknute na kulturu zajedničkog življenja i istraumirane raznim zločinima. Ovdje svakako mislim na stvarne zločine dokazane na Međunarodnom sudu pravde a ne na izmišljene cifre ovih ili onih nacionalista (od 300 000 Bošnjaka do 50 000 Srba u Sarajevu...). Ovo svakako ne pravda ponašanje tih ljudi. Kao što ni mladost ne pravda ponašanje dva momka kada su meni i dvojici prijatelja iza leđa polu-glasno na bazenu u blizini Foče prokomentarisali: „Vidiš ovo su tu Turci“, kao ni ostale provokacije i izazivanja, a zamalo i fizički nasrtaj, sve to izazvano samo našom različitošću. Ipak, eto, ja nisam napisao tekst o tome nadajći se da će to učiniti neko iz Foče ili RS-a.

Aleksandra u tekstu govori i o nekom bizarnom Sarajevskom turizmu te navodi da neki vodič priča nebuloze: „...uslijedi posjeta Staroj crkvi na Baščaršiji, gdje vodiči održe turistima čas o srpskoj tradiciji. Pojašnjavaju arhitekturu najstarije sakralne građevine u Sarajevu. Prave poređenje sa rovovima, pojašnjavajući kako se Srbi oduvijek spremaju za ratove, pa im je tako u tradiciji da se ukopavaju, te je zbog toga Stara crkva ukopana u zemlju.“

Ovo je, garantujem, ili teška izmišljotina ili grupa turista nasukana na umnog bolesnika koji im se predstavio kao vodič. U toj crnoj Federaciji i u tom crnom Sarajevu vodić se ne može biti bez posebne obuke tako da taj neko, ako ga je bilo, sigurno nije bio vodič. I bez same obuke svaka budala zna da su stariji objekti poput Pravoslavne crkve, Bezistana, raznih džamija itd. „ukopani“ zato što se vremenom tlo oko njih uzdizalo usljed novih gradnji dok su oni odoljevali zubu vremena. To je osnov obrazovanja. Neko ko bi se ponjeo kao navodni vodič bio bi vječiti predmet čaršijske zajebancije, dobio bi otkaz, zabranu rada a moguće i tužbu. Da ponovim, nije Sarajevo prčija u kojoj neki predsjednik ili slična nepravosudna figura može naređivati hapšenja, ispitivanja i zatvaranja, postoji ovdje veoma jasan i uređen pravosudni sistem koji se bavi ljudima a ne Srbima i nesrbima. Da je Aleksandra novinar, kao što nije, ona bi bolje ispitala slučaj pa bi objavila ime tog čovjeka da se društvo obračuna sa njegovim navodnim ispadom. Ali pošto Aleksandra hoće da objavi tekst i napravi pompu a ne da se bavi plemenitim poslom informisanja javnosti, ona je ipak stala na ovome.

U zadnjem dijelu taksta paroh Jovanović opet pogađa u sridu i govori prave svari koje očito nisu u paraleli sa Aleksandrinim pisanjem. Kaže paroh kako svi u Sarajevu dižu uzbunu kada se desi skrnavljenje nekog pravoslavnog vjerskog obdjekta, a Aleksandra nikako da se zapita kada je ona objavila tekst ili, barem, digla uzbunu kada se u RS-u oskrnavi neki islamski vjerski objekat. Objašnjava popo Aleksandri kako postoji razlika između nacionalistički obilježenih i kriminalnih napada, a Aleksandra nikako da se zapita zašto ona, i o jednim i o drugim, u medijima RS-a čita kao o „napadima na srpstvo“. Govori popo i to da ima medija koji šire nacionalnu netrepeljivost svojim bolesnim pisanjem, a Aleksandra ne spominje da, za razliku od medijske scene RS-a, ovdje postoji žestoko protivljenje takvim medijima i „rat“ između građanskih i nacionalističkih medija(čast nekolicini portala u RS-u).

Govori mudri paroh, u skladu sa svojim učenjem, kako su svuda žrtve oni koji su manjina i kako je jedini odgovor „izgradnja građanskog društva“. Da je Aleksandra razumjela ove zadnje riječi parohove golim bi ga rukama zadavila što „bogohuli“ na Srbe i što podriva RS nekakvom pričom o „građanskom društvu“. A da je Aleksandra shvatila šta je paroh rekao, a onda još i razmislila o tome, spakovala bi se i otišla izvještavati o statusu manjinskih naroda u Istočnom Sarajevu i RS-u jer je to jedini iskreni put za pomirenje i normalizaciju života.

Ali neće Aleksandra pomirenje, hoće ona klikove i čitanja, hoće novinarka naša da se objavi tekst  pa da se vidi da i ona umije da piše i brani srpstvo, pa makar i preko leđa ionako napaćenih sarajevskih Srba.

_________________________

*

Petar II Petrović Njegoš , Gorski vijenac, 1640-1645

Nakon milion priloga „60 minuta“ o diktatorskim i mafijaškim podvizima „Vožda“ Milorada prestao sam u to vjerovati. Postalo je smiješno i interesantno, ali, kao i zločini nakon rata, pretjerano da bi se u to vjerovalo.

Danas nas je Dodik višestruko razuvjerio i pozvao da se opet osvrnemo na tih crnih „60 minuta“.

Najprije je danas izjavio da će naložiti MUP-u RS-a da hapsi generala Divjaka nađe li se ovaj na teritoriju RS-a. Šta uviđamo iz ove izjave:

1.      1.  U RS-u pravosuđe nema veze sa hapšenjima nego se hapse oni za koje Dodik to naredi.

2.       2. Dodik maže oči narodu i pumpa populističko-nacionalističke glasove iako i sam zna da do toga nikada neće doći jer bi sljedeći korak bilo hapšenje njega i njegovih stranačkih saradnika u Sarajevu. Korak iza toga bio bi neizbježno rat.

Međunarodna zajednica ipak nije toliko glupa da takavo što sebi dopusti i da propadnu sve pare uložene u BiH, a Dodik definitivno nije neovisan o Međunarodnoj zajednici kao što se predstavlja. Pleše Mile svaku notu koju MZ odsvira, samo srećom po njega ovih godina Zapad ne svira puno pa kad skine usta sa frule Mile se rastrči i pjeva borbene.

Stavimo po strani nemogućnost ovoga čime Mile prijeti i vratimo se na činjenicu da ima kapacitet da takvom akcijom prijeti. To bi značilo da je Mile danas, hladno, priznao sve ono što mu „60 minuta“ natura – Mile je izvršna, sudska i zakonodavna vlast u RS-u. On je tužilac, policajac, sud, pozicija, opozicija, predsjednik, premijer, alfa i omega čitavog sistema manjeg entiteta.

Priznao je, dakle, Mile danas sve optužbe. A šta nam to govori? Kakve veze to ima sa upadom, pretresom i ispitivanjima studenata u Banja Luci danas?
Za neupućene danas su obavještajci Obavještajno-bezbjednosne agencije upali u prostorije Studentskog parlamenta u banjalučkom kampusu, pri tome kršeći zakon jer nisu tražili dozvolu od Univerziteta.

Miletovo današnje priznanje nam govori da je to on lično naručio, kao što može naručiti bilo šta u RS-u, u ili izvan zakona. Mile je dakle naručio, odobrio ulazak i „ispitao“ studente. Poznajući „hrabrost“ svojih kolega studenata širom BiH, nakon današnjeg zastrašivanja od najavljenih protesta neće biti ništa. A daj Bože da me kolege Banjalučani iznenade i argumentovano pobiju. Ipak ne krivim ih i da odustanu.

Ne krivim ih jer proces zastrašivanja kod svake policijske, diktatorske vlasti, ide uvijek u tri okvirna koraka.

Prvi znak je kada vam u kuću, organizaciju, na posao, pošalju inspekciju da „ispita“ ispravnost rada.

Drugi korak slijedi onome ko ne shvati prvo upozorenje, uslijedi mu ekonomski progon. Dakle dobije otkaz sa posla, uništi mu se firma, roditelji mu dobiju otkaz, izbace ga sa fakulteta, podignu neku fiktivnu optužnicu protiv njega, osude ga, ne daju mu da polaže ispite ili ga obaraju, itd.

Treći korak uslijedi onim najtvrđim koji ni nakon ekonomskog i društvenog izopačenje ne kleknu i ne poljube voždu noge, a pri tome nastave da „zvižde“. Treći korak je smrt, ali ne bilo kakva, nego javna. Kao što su nekada italijanski mafijaši ubijali svojim kratkim sačmarama da bi se znalo sa kakvom se vatrom igralo, tako i kriminalni režimi svoje neistomišljenike, izdaice i protivnike ubijene ostavljaju sa  jasnim obilježjima.  Najčešće su to bombe ispod auta, ili pak ubistva na ulici,... Zvuči poznato, zar ne? Ta ubistva sa tako jasnim obilježjima ostaju nerazjašnjena. Zvuči još poznatije, zar ne?

Svakome ko zna makar malo misliti svojom glavom Dodik je danas poručio da mu može mimo bilo kakvog zakona i obaveze presuditi sve dok je na njegovom feudu – RS-u. Zar ne?

Sramotno je to što su mediji u Federaciji ovu vijest prenijeli tek kao jedan u nizu Dodikovih napada bjesnila koji će zapaliti narod danas i biti zaboravljeni sutra. Još je sramotnije što su mediji u RS-u ovu informaciju koja svjedoči o njihovom kmetovskom položaju i potpunom odsustvu demokratije prenijeli kao da se radi o naredbi nacionalnog spasenja.

Danas je Milorad Dodik dao ključni dokaz protiv samoga sebe i potvrdio svoj despotski položaj, ali umjesto linča za uzvrat će dobiti nacionalističke ovacije, političke poene i glasove onih koji bježe od slobode.

Pravna agresija je jedini ispravni naziv za ono što sudstvo Srbije radi svojim susjedima. Naime bili su dovoljno drski da sami sebe proglase nadležnim za suđenja u slučajevima koji izlaze iz okvira Srbije. To valjda nešto govori  o još uvijek postojećim  imaginarnim granicama Srbije koje neki  nose u glavama.

Srbija je nakon što je Međunarodni tribunal izjavio kako nema dovoljno dokaza za slučaj Dobrovoljačke, shvatila da ima bolje i veće stručnjake od onih u Međunarodnom tribunalu (valjda Srbijanski narod spada u neku višu grupu naroda od ove koja se okuplja u Hagu?).

Hronologija pravne agresije Srbije

Najprije je Srbija navaljivala na Interpol koji je (kasnije će se uspostaviti prevaren) objavio potjernice za devetnaest  građana BiH, organizatora otpora.  Nikada neće biti razjašnjeno na temelju čega je uhapšen prof.dr. Ejup Ganić u londonu, Interpolove potjernice ili bilateralnog sporazuma na relaciji Britanija-Srbija, ali je zato više nego jasno da je to uslijedilo jedan dan prije nego će Međunarodni sud pravde objelodaniti još jednu Srbijansku sramotu, ovaj put onu kosovsku. Još je jasnije da je ovo urađeno 2-3 dana nakon što su Srbija i BiH ratificirale sporazum koji bi upravo spriječio ovakve slučajeve.

Nakon što je iznevjerila svoju riječ (sporazum) Srbija se sva dala u slučaj hapšenja Ganića kako bi ga dovukla u Beograd. Očevidci tvrde kako je Srbijanska ambasada u Londonu tih mjeseci pretvorena u advokatsku kancelariju uz punu materijalnu, tehničku i dokumentacijsku potporu iz Srbije.

Srećom uhvatili su jednog izuzetno obrazovanog, materijalno osiguranog, profesora i vlasnika velikog privatnog univerziteta, što bi se reklo u narodu „pametnog čo'eka“  koji je bio u stanju pravno i dokumentovano odbiti sa sebe svu ljagu i apsurde koje mu je Srbija podvaljivala.

U svoj toj zbrci dvije su se bitne stvari desile.

a)      Srbija je poslala dokument kojim je priznala da se njena vojska nalazila i djelovala, do zuba naoružana, na teritoriji BiH bez saglasnosti te države. Ovo je svakako krunski dokaz u budućoj obnovi tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid u BiH.

b)      Sud u Londonu je ustanovio da se čitava potjernica i optužnica temelji na FALSIFIKOVANOM dokumentu koji je Srbija dostavila kao ključni  dokaz. Londonske sudije su se svakako razbjesnile na ovakvo saznanje te su u konačnoj presudi i javno osramotili Srbiju, što baš i nije pravni običaj.

Ne treba zaboraviti i to da je Srbija držala Iliju Jurišića u zatvoru preko tri godine i osudila ga na dvanaest godina robije upravo na osnovu tog KRIVOTVORENOG dokumenta. Nakon međunarodnog falsifikacijskog skandala Srbija je u drugostepenoj presudi pustila i Iliju Jurišića kući u Bosnu. Odštetu za tri godine zatvora i za svu duševnu bol Ilija Jurišić i Beograd tek trebaju poravnati.

Kao da ove dvije sramote koje je Srbijanska administracija navalila Srbijancima nisu bile dovoljne, ona je nastavila sa srozavanjem sebe (ako može niže) i sa maltretiranjem drugih - u psihologiji se ovakvo siledžijstvo velike djece nad manjom i slabijom tretira kao posljedica iskompleksiranosti i problema u vlastitoj kući, ali i kao prikriveni kukavičluk koji se osim u maltretiranju manjih otkriva i u savijanju repa pred većima.

Sindrom siledžije Srbiju je koštao i skandala  oko Tihomira Purde koji je ovih dana pušten na slobodu, a srećom nije dugo trpio srbijansko pravno silovanje.

Čika Jovo

Posljednja žrtva srbijanskog pravosuđa je Jovan Divjak. Da li je zadnja, vidjeti ćemo. Jovo je bivši general Armije BiH koji je stao u odbranu BiH kada je bilo najteže. Naravno više od njegove vojne vještine uvijek je boljelo njegovo ime. Nisu nikada progutati mogli, a ni provariti, to da je general Jovo (kao ni ine nebošnjačke vojnike koji su branili cjelovitu BiH), pa su im zbog takvih oduvijek u vodu padale teze o čistom međuetničkom sukobu.

Jovan Divjak, ili čika Jovo kako ga mnogi zovu, je veoma voljen čovjek u Sarajevu, BiH i regiji. Osnivač i predsjednik organizacije „Znanjem gradi BiH“ koja je svojim stipendijama odškolovala stotine učenika. To je svakako još jedan Jovin grijeh jer se bavi opasnim razumnim stvarima i školuje djecu koja će sutra da razmišljaju (kao što je 92. Jovo) umjesto da samo slušaju. Opasna je to rabota ovdje gdje su poglavice sva tri plemena odlučile da prave čiste, složne i poslušne torove.

Kada smo kod toga nikada neću zaboraviti kada je Jovo u jednom intervju upitan kako to da on nije otišao sa četničkim hordama i Vojskom Jugoslavije, kao Kukanjac i drugi, Jovo je poručio, parafraziram: Vidite, ja sam odrastao u biblioteci i moji roditelji su me od malena navikavali da čitam i obrazujem se. Ne možete me sada porediti sa nekim ko je odrastao u nekoj šumi i sve što je pročitao je kako je sveti Sava ubio aždaju, te on i danas čvrsto i nepokolebljivo veruje u te stvari.

Tako je govorio naš Jovo, i siguran sam da da se na internetu može pronaći taj snimak, obećavam ga postati ako ga pronađem. Govorit će Jovo još štošta, povukli su generala za jezik i tek će se sada upaliti. Tek sada se može očekivati da će svi za kojima je Srbija raspisala potjernice tužiti Srbiju u Strazburu zbog svih muka i patnji koje im je navukla na osnovu FALSIFIKATA. Tek sada će Iliji Jurišiću biti data podrška i sve neophodno da tuži Srbiju za izgubljene tri godine života, narušeno zdravlje i duševnu bol. Tek sada će se reafirmisati priča o, ovaj put ozbiljnoj, obnovi tužbe BiH protiv Srbije za agresiju i genocid.

  Navedeno će se desiti iz dva prosta razloga:

a.)    Dirnuli su u Jovu a Jovo je nešto više od Ganića i slične elite. Jovo je raja, čovjek sa čaršije, jedan od onih običnih ljudi, a u njih se u Sarajevu ne smije dirati. Običnost je ovdje svetinja.

b.)    Drugi razlog je mnogo manje romantičan i mnogo više praktičan. Sada, nakon silnog pravnog maltretiranja Bosanaca i Hercegovaca, prevršena je svaka mjera i politički je izuzetno isplativo povesti i vojevati sve te pravne bitke protiv Srbije. Danas je, a sve zahvaljujući srbijanskoj pravnoj agresiji, ogroman politički kredit u ovim procesima. Njihovo vođenje znači najmanje garanciju za jedne dobijene izbore, a njihov pozitivan ishod znači pobjedu na  još dva izborna ciklusa. Možda je Bosanac glup, ali političari sigurno nisu toliko naivni da ne vide sve ove dobiti.

Ubrzo će Jovu pustiti iz zatvora i vratiti u BiH. Šta će time dobiti Srbija? Zašto joj treba još jedna tako velika sramota. Ko će sutra vjerovati zemlji koja muči građane druge zemlje na temelju FALSIFIKATA i koja ne poštuje sporazume koje potpisuje? Zaista nemam odgovore na ova pitanja, a još manje mi je jasno kako to srbijanski političari uspijevaju nacionalizam hraniti nacionalnom sramotom?

Nije sporno suđenje nego sudija

Za kraj, razjasnimo i to za šta se zalaže autor ovih skromnih redova. Daleko od toga da branim zločince. Ne dao mi Bog! Mislim da se svaki zločin treba kazniti deset puta strožijom kaznom od ovih koje su u opticaju. Ipak, red se mora znati, Divijaku može suditi Međunarodni sud za ratne zločine ili Sud BiH, i niko više na ovom svijetu. Pogotovo ne ona zemlja koja stoji iza vojske koja je tog dana, kada se desio zločin u Dobrovoljačkoj, granatirala Poštu, rele na Humu, zgradu Oslobođenja, Elektroprivredu, javni gradski prevoz, Vijećnicu,... Vojske koja je tog dana uvela tenkove u Sarajevo i njima pucala po gradu. Vojska koja je tog dana poslala više jedinica do zuba naoružanih specijalaca da iz više pravaca dođu do Predsjedništva i zauzmu ga. Vojska koja je tog dana kidnapovala Predsjednika suverene, nezavisne, međunarodno priznate države BiH. Sve navedeno u prevodu sa vojnog rječnika znači da pričamo o državi koja je svojom vojskom pokušala ili pomoći državnom udaru ili zauzeti Sarajevo. To će vam potvrditi svaki, i polupismeni, vojnik.

Ta država, sigurno, neće suditi čika Jovi. Samo mu može zahvaliti što je spriječio da još više vojnika Srbije ne pogine u Dobrovoljačkoj.

U Libiji se dešava oružana revolucija u punom značenju te riječi što potvrđuje i ovaj video sa prvih linija http://www.facebook.com/video/video.php?v=115732065168086. Ljudi u odijelima, tenama, trenerkama, sa mnogo hrabrosti, malo cigareta i kalašnjikovima jurišaju na tenkove u i oko Tripolija. Gotovo epska bitka Davida i Golijata. Vjetar u kosi, puška u ruci, sloboda u srcu... bit će nakon svega, ako ništa, lijepih pjesama - to je sigurno.

Ono što nije sigurno je hoće li biti slobode? „Hoće li znati da pjeva?“ ili će biti „Halid mjesto Halida“?

 Odgovor na ovo pitanje leži u onoj hinjavoj, teškoj, odvratnoj, licemjernoj bitci koja slijedi tek nakon revolucije. Bitci koju Bosanci i Hercegovci trpe od rata do danas, i koju će još dugo vojevati s obzirom na svoju nespretnost.

Ta bitka biti će na dva fronta. Jedan je onaj unutrašnji i o njemu ćemo pričati posebnom prilikom. Drugi je onaj opasniji, onaj vanjski. Naime, SAD i EU su opet naumile da „šire demokratiju“. Oslanjajući se na dosadašnja iskustva jedini ispravni odgovor na ovu ponudu bio bi, u čaršijskom žargonu: „Nemoj mi više pomagat brata ti.“

Nazovimo stvari pravim imenom

U Libiji, istina, bijesni oružana revolucija kakva nije viđena u Tunisu i Egiptu. Ipak, revolucionari polahko ali sigurno pobjeđuju, osnaženi odbjeglim vojnicima. SAD i EU, vođeni svojim starim nagonima za „demokratiju“, bi kao pomogli i to vojno, samo da se „zaustavili nasilje“.

Prevod ove poruke je jasan: Želimo okupirati Libiju. Razlog je još jasniji: Libijska nafta i plin.

Nevjerovatno je to da je, čini mi se po prvi put, EU progovorila vojnim rječnikom (dakle ne zemlje članice nego EU) i zaprijetila vojnom akcijom. Osim toga i SAD je veoma konkretno, po principu prvo skoči pa reci „HOP!“, poslala svoje ratne brodove prema Libiji a tek zatim se uključila u razgovore unutar Vijeća sigurnosti UN-a. Ovo su očite naznake sistema uhodanog na slučajevima Afganistana i Iraka: SAD donese odluku i po samostalnom nahođenju radi o tuđim glavama, a zatim u UN-u smišlja opravdanja – uspješno ili ne, potpuno je nevažno.

Ove najave invazije sigurno nisu uzrokovane dobrotom čelnika ovih sila, dobro to znamo jer su na daleko gore slike genocida iz Bosne, Ruande,itd. hladnokrvno žmirili i okretali glave. Invazija se prosto planira zbog Libijskih zaliha nafte i plina. Libija ima 4% poznatih svjetskih zaliha nafte i prilične količine zaliha plina. Dođe li do invazije „SAD-a i saveznika“ (kako li nam se samo ovaj glupi, nedefinisani naziv za „dobre momke“ uvukao u javni diskurs?) Libijski narod će umjesto robovanja vlastitom despoti, robovati kvazidemokratskom zapadnjačkom psu, što je daleko gora varijanta. Libijski narod će vidjeti još manje „hajra“ od svoje nafte i svog plina koji će nestati u magli međunarodne privatizacije i loših isprika za istu.

Gadafi noćas mora pasti

Da predvodnici EU nisu licemjerni koliko jesu, poručili bi Libijcima isto što i Bosancima – sami izgradite svoju demokratiju, to je jedini recept za dugotrajni uspjeh. Istini za volju, još uvijek je ostalo malo stida pa se skrivaju iza politike „sprječavanja proljevanja nevine krvi“, i ta zaštita ima logike. Neko bi zaista trebao pomoći ljudima, naročito ako Gadafi ubrzo ne padne. Za takvu pomoć postoji demokratska opravdanost a ona se ogleda u borbi protiv despote i u očitoj većinskoj volji Libijaca.

Ova sloboda Libije nama, Bosancima i Balkancima, baš i ne ide na ruku jer smo u Libiji bili u povlaštenom položaju. Trpila se naša nesposobnost i neodgovornost a javna je tajna u našoj ambasadi u Libiji da Balkanci, naročito Bosanci, poslove dobivaju samo ako su u stanju da ih izvedu, najpovoljnija cijena nije uslov. Zbog toga Bosanske firme u Libiji zarade više nego u ostatku svijeta zajedno. Ovo jeste primamljiv argument ali ne može biti preovladavajući dokle god nam kroz vene teče krv a ne novac i dokle god se sjećamo svega što smo pretrpili zbog stranih interesa ili nezainteresovanosti.

Slijepi kod očiju

Šta je onda pravo rješenje? Kako spasiti Libiju? Odgovor je nam je pred nosom ali ga rijetko vidimo jer se ne radi o nama pa se pravimo „većim katolicima od Pape“. Pravi odgovor je onaj najlogičniji: Pitajmo Libijce!

Nismo mi ništa napredniji ni pametniji od njih. Nisu Libijci neki „afrički zaostali narod“ (kao što se i mi uvrijedimo kad nas smatraju zaostalim Balkancima), shvataju i Libijci da će možda biti neophodno pustiti strane trupe u zemlju da bi se Gadafi potpuno porazio.

Libijci su za slučaj ovog scenarija već dali odgovor: Nipošto vojske SAD-a i EU! Jedina tolerantna „prijateljska invazija“ bila bi ona od strane Turske ili, eventualno, Egipta.

Ovo je njihov odgovor jer znaju da će sa njima lakše izaći na kraj, a i samo pitanje ne bi dobilo konotacije novih američkih (bushovskih) krstaških pohoda, niti bi se aktivirao argument „sukoba civilizacija“ gdje bi Gadafi dobio nova krila i podršku.

Razne libijske i prolibijske NVO smještene širom svijeta odašilju ovu poruku iz sveg glasa ali, nažalost, preglasavaju ih, prešućuju i ne shvataju ozbiljno. I to ih ne prešućuju  samo oni koji lažno šire demokratiju nego i silni mediji koji i sami potcjenjuju bitnost ove informacije. Parafraziram - Zaboga, šta oni znaju šta je najbolje za njih, oni su ipak samo Arapi, Afrikanci - tek dobra vijest sa puno krvi.

Za Tunis ne znam, ali SAD je već uvukla pipke u Egipat gdje su kojekakvi kongresmeni  došli da teatralno „zapišaju“ trg Tahirir, epicentar Egipatske revolucije, time poručujući da su velike šanse da Egipat umjesto dosadašnjeg statusa američkog protektorata, u raljama vlastite vojske dobije još gori status američke kolonije. U Libiji „SAD i saveznici“ nemaju svoje ljude kao što u Egiptu imaju „svoju“ vojsku, inače vojsku koja  dobiva drugi najveći američki materijalno-finanskijski podsticaj, da budemo precizni Egipatska vojska od SAD-a godišnje dobije pomoć u visini 1,3 milijarde dolara.

Ne bude li Turske pronicljivosti i ofanzive, ili mudre politike neke slične zemlje koja bi Libiju spasila ovog scenarija - ne piše joj se dobro. U tom slučaju ono za šta se Libijci bore i ono što će dobiti, su dvije različite stvari.

P.S. SAD i EU se spominju samo u kontekstu svojih vladajućih oligarhija. Pominjući imena tih zemalja nikako ne referišem na njihove slobodarske narode koji će se uskoro, kao danas Arapi, dići i boriti za slobodu, koliko god to bio dalek i uzaludan cilj.

Evropskom unijom šire se vijesti o raznim pokušajim probelgijskih Belgijanaca (?!) da se izbore za konačno uspostavljanje vlasti u Belgiji. Ti su pokušaji raznovrsni, od javnih protesta, preko pozivanja supruga funkcionera na seks štrajk, pa sve to ovog posljednjeg „brada štrajka“. http://www.beardforbelgium.be/en/

Ukratko - popularni belgijski umjetnik Benoit Poelvoorde poveo je inicijativu „Pusti bradu za Belgiju“. Smisao inicijative jeste da svi koji je prihvate ne briju brade do uspostavljanja vlasti te na taj način kreiraju svojevrsni pritisak na vladajuće strukture kroz ovaj gest.

Ako ništa, Belgijancima se mora priznati da su domišljati i da, očito, mnogo više nego mi mare za svoju državu i uspostavljanje vlasti u istoj, iako su oni u daleko povoljnijoj poziciji.

Ipak, ne znaju Belgijanci da se služe robom iz druge ruke. Kod nas se brade već uveliko puštaju i podržavaju zbog komada vlasti.

Razdijelimo najprije brade i njihov smisao. U BiH se odavno puštaju brade, one dobronamjerne vjerske, filozofske, starinske. Od nedavno (historijski gledano) u BiH puštaju se i one zlonamjerne, terorističke i fašističke. Tako je brada u BiH dobila negativnu konotaciju, ali i veliki potencijal kod vlastodržaca.

Ovim potonjim, za dobro svih nas, poručio bih: Skratimo bradu za BiH!